| SLIKE
| ENGLISH
| SVENSKA
| Vicevi
| April 1992 god u ZVORNIKU
Otrgnuto od zaborava
POEZIJA ZABORAVLJENIH PJESNIKA
Ljubitelji poezije, ovo je vas kutak. Ako znate, ili imate pri ruci stihove
nekog od starih pjesnika koji su zaboravljeni, ili nisu u novije vrijeme
objavljeni posaljite nam da ih objavimo. To cemo rado uciniti.
SEVDAH I SUZE
MUSTAFA DZELIL
SADIKOVIC
PJESME
Pjesme objavljene 1931 godine u Bijeljini u s´tampariji S. Gerbs
Svi tekstovi su prepisani sa originala. Nisam htjeo nis´ta mijenjati. Postoji
dosta ekavs´tine kao i ijekavs´tine koje su pomijes´ane.
SADRZAJ
Uz ove stihove
U prirodno bogatoj i brez´uljcima pros´aranoj Bosni a, naročito u Sarajevu,
gde se sukobljavaju dve suprotne kulture : Istok i Zapad, gde na periferiji
uz´ivate slus´ajući zvuke i odjek orijentalnih melodija, a u centrumu opet
kipti strastveni tango i ostali moderni plesovi - produkti zapadne civilizacije.
U takvoj Bosni i u njenoj metropoli Sarajevu, prelijeva se sevdah kao s jeseni
ili s proljeća nabujala reka, koja svojim kristalnim valovima ponire u koren
propalih cvetova, zapljuskuje ih i daje im snagu novoga z´ivota.
Ta reka je zahvatila i autora ove poezije, za koju se moz´e rec´i, da ne nosi
u sebi nikakvo modernističko obelez´je, niti ideolos´ko strmljenje nas´e
posleratne lirike, (I svj. rat.) ona nije ni savremena sva plovi u predratnim
vodama i staromodnom idealizmu. Ali ona je emocionalna, i eho uznemirenog srca,
izraz dus´evnog raspoloz´enja i rezignacije, odjek bola za nepostignutim
idealom, za devojkom koja se voli i za svim onim s´to spada i dolazi u tesnu
vezu sa manifestacijom mladosti i sevdaha.
Pod utjecajem narodne poezije, njenom tečnos´cu u ritmu i izrazu g.
Sadiković je u ovoj zbirci dao nekoliko odista lepih i toplih pesama,
muzikalnih i svatljivih za svakoga od intelektualca do najprimrtivnijeg
gradjanina.
Nekoliko njegovih pesama je komponovano, a pesma koja nosi naslov "Negda
cvale bele ruz´e" jedna je od najpopularnijih pesama u narodu, u čijoj lakoći
, estetici i spontanosti nalaze isceljenje mnoge mlade, razoc´arane dus´e. Rekoh
razočarane dus´e, jer u z´ivotu je mnogo razočaranja, z´ivot se raspliće po
nekoj dikciji neumitne i nevidljivesile, sile koju mi nazivamo Sudbina. Ta
sudbina, kako svud tako i u sevdahu zarije svoje kandz´e, pa čupa, razara,
nis´ti i ubija. Iz toga svakdanjeg umaranja i razračunavanja sa fizičkim i
dus´evnim prohtevima svoga srca i tela potiču suze, a suze su u sevdahu biser
nevinosti, čistina slapa i odus´ci iskrenog unutras´njeg zbivanja i pregaranja
u diskretnim dubinama čovekove dus´e.
"Sevdah i Suze" su potekle iz takvog stanja stvari premda ih je njihov autor
opskrbio sa dosta poznatim epitetima u predratnoj lirici i konvencionalmos´ću u
s´ablonu, ali i pored svega toga, ova poezija će biti simpatično primljena od
onih kojima je namenjena, a to su : s´iri muslimanski slojevi.
SAIT ORAHOVAC
Ti si . . . !
Ti si gondže majskog djula,
Kome slavuj pesme vije,
Takvog djula ni padišah
U "Jilduzu" imo nije.
Ti si žena oka moga
Ti si duša duše moje,
A najdraži džehver sveta
Ime mi je, draga Tvoje.
Ti si sunce bez zalaza
Koje većno svetli, grije,
S čijeg čara srce peva
Najkrasnije melodije.
Ti si čedo kom´ Hurija
Nije ravna u dženetu,
Ah za Te bi Dz´elil rado
Žrtvovao sve na svetu.
Mujesiri
Lice Ti je sjajna luna,
Sedef čelo alem kruna
Sitni zubi biser sami,
Kesten - kosa zlatni prami,
Dve ričice dva ljiljana,
U proljeće rascvetana
K´o sevlija imaš stas
K´o sirena divan glas,
K´o gazela čarne oči,
S usne Ti se nektar toči,
Sunce zadje s´ tvoga čara
U raju Ti nema para !
Pa jel čudo, kada s lire
Sad u slavu Mujesire
Pesme teku noći dan
I Dželil je ljubi sam.
Jednoj djaurki
Sjajna zvezdo na obzorju mome
Zaklinjem Te božijeg sunca žarom
I onijem časom kada klekneš
Pred Tvojijem svetijem oltarom!
Zaklinjem Te još onijem gore,
Što Ti dade najdivnije zene,
Kakvih nema ni u jedne žene
I moćtol´ku da zarobiš mene.
Zaklinjem Te najmilijim bićem,
Što sa tebe oćiju ne skida
Daj mi reci, ali samo pravo :
Da l´me ljubiš očijeg Ti vida ?
Begzadi
Neki vole moćno zlato,
Neki draži alem-kamen,
A ja volim Tvoje oči
Sa toliko žarkog plama.
Neki vole rumen usne
Rajskog čuda crne masti,
A ja volim nektar samo
Sa njedara Tvoje strasti.
Neki vole svetske časti
Neki opet biser beli,
A ja volim samo Tebe
Vise nego i svet celi.
Neki vole na ´vom svetu
Od života nema bolje,-
Ja bih za Te, hanum, dao
I moj život drage volje !
Digni veo
Digni gusti veo
S´ Tvoga bejaz lica,
Nek´ Ti vidi zora
Rumen jagodica.
Nek zvezde vide
Tvoje oči dvije
I žar onaj živi,
Što iz njiha bije.
Otkrij snežne grudi
Nek´ ih ljiljan vidi
I beloće svoje
Nek´ se uvek stidi.
Osmehni se Radžo
Nek´ s´ ukažu zubi
I biser za uvek
Svu vrednost izgubi.
Prospi divne prame
Kestenjasta kose,
Da isčezne navek
Miris amber-rose.
Pruž mi celov žarki
S Tvojih usni slatki´,
Neka bulbul vidi
I nek mi zavidi.
Jesenska idila
Jesen ide, lišće pada,
Na jug laste kreću,
Nebo tmurno suze roni
Po uvelom cveću
Ladan vetar lišće nosi
Drveću sa grana,
A pesmica tugovanka
Leti sa svih strana.
Oj jeseni pune sete,
Boli, uzdisaja ;
Puna tmine i tišine
Pustih djulistana.
Oj jeseni moma plače,
Što joj vene cveće,
Što dragana i bulbula,
Dugo slušat neće :
Dragi joj se na daleko
U svet beli sprema,
Bulbul čuti, za nju više
Ni svet čara nema.
Halidi
Nisam znao, ni verovao,
Da dva oka, dva almaza,
Mogu više opčarati
Od najvećeg sihirbaza.
Nisam mog´o verovati
U hurije onog sveta ;
Ni od ruže da imade
U Allaha lepšeg cveta.
Dok ne vidjoh Tvoje oći,
Tvoje lice i stas viti,
Kakvih nisam ni u mas´ti
Nikad mog´o zamisliti.
Dok me glas Tvoj ne zanese,
Ne opčara i ne opi,
Dok se klečeć nepoklonih
I tvom liku ruke sklopi.
Dragoj iz tudjine
Dok slavuj i ševa u has-bašći poju
Ja po plavom svodu tražim zvezdu Tvoju ;
Dok zumbul i ruža cveta i miriše
Moje srce, draga, tuži, i uzdiše ;
Dok se sretne duše slatkim sankom grle
Tebi moje misli preko brda hrle.
Blag lahor kad pirne celove ti nosi,
Da ih Tebi prospe po licu i kosi,
A uzdasi teški kao pčele lete,
Da Ti ljubav šapću i na mene sete.
Ti joj reci blag-lahore !
Onoj vili što sam lani
Reko, da ću veran biti,
Sad joj reci, blag-lahore,
Nimalo joj ne moj kriti;
Ni malo joj ne moj kriti,
Da joj posle bude žao,
"Tvoj je ašik, nevernici
Staroj, svoje srce dao."
Nek´ se teši i ne tuži,
Jer je tako Allah htio,
Da ni na svet nije došo,
A rob njezin većje bio !
Čežnja
Ah, kada bih gledo Tvoje ljiljanlice
I očice crne što ko alem sjaju,
Il kada bi pio te medne usnice,
Koje sladje piče od nektara daju.
Kad bih slušo samo glas Tvoj kako zvoni
I reći, ah. Tvoje, kad žubore milo,
Tad ni jedan uzdah ne b´ se čuo boni
Da mi grudi para s´ Tvog nemara, vilo !
Kad bi svaki pogled na me pad´o sjajni
S´ Tvojih alem-oči, što me preko glede,
Na licu bi mome osmeh titr´o rajni,
A sa čela nestalo one sete blede.
Al´ Tvoj pogled žarki nekud dalje pada
I na nekog drugog lije svoje čari,
A srdašce moje, da pukne od jada,
Što moj idol više za mene nemari.
Na sedždu bih Tebi pao k´o Allahu,
Celiv´o Ti skute k´o lik kakav sveti,
I ljubav izlio u bolnom uzdahu,
Pa il´ da me ljubiš il´ pustiš umreti.
Jer ovako živet bez ljubavi Tvoje
Morao bih gledat kako mladost gine
I umire tiho bedno žiče moje
Bez i tračka nade, da mi od kud sine.
Al´ Ti nećeš nikad smilovat´ se meni
I rasterat tugu oko srca moga,
Kamo l´ da usrećiš život ojadjeni,
Kada već imades` dilbera drugoga.
Muslimanki
Muslimanko, čedo rajsko
Lepa kao sunce majsko,
Čista srca, uma zdrava
I k´o amber mirisava.
Muslimanko crno-oka,
Što sve gledaš sa visoka
I smeješ se niskom svetu,
Što iz blata Tebi pretu.
Muslimanko uzorita
Što ko vila ponosita,
Čuvas` svoje adidjare
I vrline Tvoje stare.
Muslimanko umiljata
Nisi vila ni venera,
Al´lepotu, da T´ opišu
Trebali bi tisuć pera.
Muslimanko, zdravo da si
Moli Rabba, da Ti spasi :
Zdravi razum, moral, ponos
I lep Islam, s`to Te krasi.
Gospodjici Hristini
Jel´ greh ljubiti, ja ljubim Tebe
Ne mareć, šta će svet zlobni reći,
Jer svet ne mari za naše boli
I pelin-suze, što će poteći.
Ti poštuj Hrista, ja ću Allaha,
Ti klekni smerno kod svog raspela,
Ja ću na sedz`du pred mog Allaha
Molit se s´ Tobom, Srpkinjo bela !
Jel´ greh ljubit, ja ljubim Tebe,
Jer i Ti ljubiš što ljubim ja :
Tebi je Srpstvo draže od svega,
A meni lepše od sunca sja !
Pa nemoj više mrzit´ me mlada
Ogrij me jednom suncima tim
I reci, da ćeš ljubit me kada
Bedni Te Dželil zaklinje svim !
Sto si tako tužna
S´to si tako, tužna , nevesela
I glavicu svila, ko ružica svela ?
Što su tako bleda dva djula rumena,
Što mi ne ozdrave ustas´ca medena ?
Što li su Ti oči crne pomućene,
Ko u mlade neve istom dovedene ?
Što žalostan pogled u stranu okrećeš,
Zar ni jednom milo pogledat´ me nečeš?
Što si bele ruke u krioce svila,
Što su vlažne vedje, baš si suze lila ?
Kakovi Ti jadi srce okupiše,
Oh, daj kaši Fato, ne muči me više ?
Ne taji mi više, kaži jednom što je,
Pa nek´ odmah pukne jadno srce moje !
Njena udaja
Jutros rano pre sabaha
I pesmice s´vite grane,
PuČe puška u mahali
I odjeknu na sve strane.
Jutros rano prije rane zore,
Pre petlova i ezana
Odvedoše djuzel-Fatu
Za Hakiju bazrdjana.
Odvedoše djuzel Fatu,
Za zendjila momka stara,
Da joj zendjil neljubljeni
K`o sneg belo lice hara.
I da Fata gondže majsko
U suzama mladost gubi,
Da prevari onog´, koga
Od života više ljubi.
Jutros rano dok je hodz`a
Sa munare verne zvao,
Ašik-Dz`elil naručuć je
Teške kletve nebu slao.
Zar Ti nije žao. . . ?
Zar Ti nije, draga, žao,
Što moj mladjan život vene,
I što moje seje liju
Gorke suze radi mene ?
Zar ne žališ mojih oči,
Što Te uvek svuda traže
I celome svetu vele,
da od tebe nemam draže ?
Zar ti nije žao srca,
S`to za Tebe samo bije
I s`to Tvoje rajske draz`i
U pesmice svoje vije ?
Il´ u tebe srca nema
Il´ islamskog merhameta,
Za onoga, što rad´ Tebe
Odreče se celog sveta ?
Pa ne haješ što bol ljuti
Raku kopa Tvome robu
I što s´ Tvoje nemilosti
Skoro će ga ponet´grobu.
Čežnja za mlados´ću
Z`ao mi je šefteli sokaka,
Kapidžika i džamli pendžera,
Z`ao mi je slatkoga tepanja
Od sabaha do kasnih večera.
Z`ao mi je u cvetnom bostanu
Onih lepih mirisavih djula,
Z`ao mi je čarobnih pesama
Sa fidema, nestašnih bulbula.
Žao mi je mladosti u cvetu,
A najvis`e Tebe Fato same,
Što me zloba na kraj sveta tera
Od´kle nećes` nikad čuti zame.
Žao mi je što moram umreti
Sam u svetu, gde svog nikog´ nemam,
Žao mi je naz`alit´ ne mogu,
Što Ti taki jad i čemer spremam.
Proljetna idila
Sad po bašći ruže cvatu
Bele i rumene,
A slavuj im čare peva
Sa grane zelene.
I u pesmu milo tužnu
Slatke glase slaže,
Da svom zlatu, rumen ruži
Žarku ljubav kaže.
Sad moj andjel drugog gleda
I s`apće mu tajno,
Ja T e ljubim neizmerno
Moje sunce sjajno.
A moj mladi život vene
I sreća bez mere,
Te ću skoro i umreti
Zbog njene nevere.
Otići ću jedne noći
Kad ne mogu otrest tuge,
Što mi tros`ne grudi ruje,
I pokopat ljubav staru,
Što mi mladi z`ivot truje.
Kad ne mogu sretnoj dus`i
Niti jednu pružit nadu,
Da je teši i oćuva
U velikom njenom jadu.
Kad ranjeno srce moje
Mora tuz`it celog veka
I kad niko sem Fatime
Ne moz`e mu pružit leka.
Otić ću joj jedne noći
I pokucat na prozore,
Pa joj reći jade svoje,
Što me zbog nje uvek more.
Pa ako se ne smiluje
I ljubav mi ne uzvrati
Noktima ću srce svoje
Izc`upati pa joj dati.
Njoj
Sunce si mi pomrćala,
Srce si mi otrovala,
Opustila ceo svet,
Ubila me moram mret.
Mesec, zvezde sve i sunce,
Pa i svet taj pun je tame
Od kada mi dušo reče,
Da ne marišviše zame.
Zumbul, ruža, zambak beli,
Najmilije nekad cveće,
Pa ni njihov miris rajski
Izlečit mi boli neće.
Slavuj dodje zorom ranom,
Pa mi s´grane tiho poje,
Al´zalud mu pesme mile,
Kad je plačno srce moje.
Njemu više nema leka,
Ono mora suze liti,
Dok ga ljuta bol ne slomi
I u ladni grob ne hiti.
Mora ćeš se setit
Mora ćeš se makar kada
U životu setit´ dana,
Kad i ptice pevas`e Ti
moju ljubav s´ cvetnih grana.
Mora ćes`se setit´ noći
I celova z`arki´ mojih,
S`to ih srkah jedne noći
Sa usnica mednih Tvojih.
Setit´ćeš se i rastanka,
A i reći tuz`ne zbogom,
Pa i suza što ih prolih
Rastajuć se navek s´ Tobom.
Morat´ češ se sećat svega
I uzdahnut drugom skrila,
Proklinjući ime svoje
Što mi verna nisi bila.
Aman kuzum
Kad s´istoka zore rane
Prva zraka istom grane
Ja pomislim na Te lane,
I gorka mi suza kane,
Jer se klesmo u to doba
Verni biti sve do groba.
I kad sunce žarko plane,
I pod rosom cvet zablista
Ja poz`alim, s`to sad, draga,
Nisi i Ti ona ista,
Da me gledas´ zvezdo moja
Sa dva crna sunca Tvoja !
Aman kuzum, a djul beli,
Kad u bas`ći zamiriše
Ja uzdahnem tužan, draga,
Što kraj mene sad ne diše
I ne šapće : "Dušo moja,
Celog veka bit ću Tvoja !"
Tebi samo oprostit ne mogu
Nek me pita ko god hoće,
S´to mi vene mlado lice,
Ti me samo pitat ne smeš
Moja mila nevernice !
Neka traži ko god hoće,
Da mu prašta moja duša,
Samo toga nikad više
Tvoje srce nek ne kuša !
Nek mi svako na grob dodje
I za halal svaki moli
Ti na njeg ne smeš doći
Mrtav bi Te kleo doli !
S nevere sam Tvoje prve
Izgubio sreću celu,
A sad s' druge moram navek
Rec´i zbogom svetu belu !
Sve bi Dzelil prostit' mogo
ljutom tigru k'o i ptici
Al' ne može, Fato, Tebi
Svom dvostrukom ubojici.
Ne sećaš se više . . .?
Ne sećaš se više je li
Onih divnih majskih dana,
Kad šetasmo zagrljeni
Ispod Tvojih jorgovana ?
Ne sećaš se više je li
Ni negdas`nje naše sreće,
Koja tako kratka bes`e
Ko i ono premaljeće ?
Ali ćeš se setit' dušo,
Kada odeš jednom tamo,
Gde se zakle višnjim Bogom,
Da ćeš mene ljubit samo !
Njeno sešanje
Nekad cvale bele ruže
U mom djulistanu,
A sad gledam mesto ruže
Suvu, golu granu.
Nekad' cvetnim stazicama
Šeta zlato moje,
Ali jaoh Te stazice
Svuda puste stoje.
Nekada sam brala cveće
Po danu i noći
I za njega ostavljala,
Kad bi rek'o doći.
A sad jaoh tužna bdijem
Sve dok zvezde sjaju
Pitajuć ih da mi kaz`u
Sve što o njem znaju.
Pa kada mi sjajne zvezde
Ništa kazat neće,
Ja prolijem gorke suze
I pogazim cveće.
Ja več vidim
Ja već vidim novu zoru,
Sa istoka kako puca,
Ja već čujem u grudima,
Da mi opet srce kuca.
Vidim opet šarno cveće
Kako svuda lepo cveta,
Slušam slatki poj slavuja,
K'o i pros`lih nekad leta.
Vidim nebo, sunce, zvezde,
Gde sve ljupko opet sije,
Vidim noći svetle tihe
Isto divne kao prije.
Vidim Tebe lane moje,
Nakon sedam dugih leta,
Pa me neko slatko čuvstvo
Diz`e gore iznad sveta.
I ugasle nade opet
Procvetas`e kao cveće,
A srdašce sretno peva
Rastavit nas niko neće.
Još te ljubim
Još Te ljubim, o Fatimo,
I ako si svemu kriva,
Što se nije ispunila
Tvog Dzelila želja živa.
Još te ljubim i ljubiću
I ako si tudja žena,
I ako si za me sreća
Za na uvek izgubljena.
Još te ljubim i ljubi ću
Do zadnjega svoga daha,
Pa nek' i on i svet znadu,
Da ću umret' zbog sevdaha.
Ček´o bih Te . . . !
C´ek'o sam te draga
Punih osam leta
I još bih Te ček'o
Obadva mi sveta.
Ček'o bih Te, Fato,
Mojeg mi imana,
Pa makar ti bilo
I do sudnjeg dana.
Ček'o bih Te zlato,
Jedinog mi Boga,
Da su tebe silom
Dali za drugoga.
Al' su meni rekli,
Da s'otišla sama
Sa osmehom sreće
Na Tvojim usnama.
Pa sam i ja os`'o
Po dalekom svetu,
Da posijem gdegod
Svoju mladu kletu.
Njena tuga
Oh, da možeš videt dragi
Moga srca ljute boli,
Tad bi znao koliko Te
Neizmerno ona voli.
Još kad bi ispod vela
Videt mog'o setno oko,
I sav sevdah s`to se krije
U srdašcu mom duboko.
I usnice moje ćuti,
Kad o Tebi tajno zbore,
S miris cvećem i lahorom
I zvezdama onim gore.
Ti bi dos`o i vidio
Tuz`no biće, ljubav, boli,
I sve derta setne duše,
Što Te tako silno voli.
Ali tvoj se pogled negde
U daljini sivoj gubi,
K'o da traži drugo srce,
Koje viže od mog ljubi.
Kako če Ti dus´a . . .
Kako će ti dus`a plakat'
I srdas`ce tuz`it' tugu,
Kada ć9ujes`, da jos`uvek
Celom dus`om ljubim drugu.
Kol'ko će Ti plavo oko
Gorkih suza tada prolit'
Kada čujes`, da Te nikad
Moje srce neće volit'.
Kol'ko ćes hanum`kajat,
S`to uzalud vreme gubis`,
S`to i časak nevernika,
Kao mene 'vakog ljubis`
I drhtave usne Tvoje
Započe' će mene kleti,
Da mi Allah nikad neda
Ni Te druge bar' uzeti.
Da mi nikad pelen-suze
Celog veka ne prestanu,
Da mi nikad cvetak sreće
Ne procveta u bostanu.
Al' kad čujes`, da me nema
Vis`e momo na tom svetu
I da mladost moju ubi
Tes`ka tuga jos`u svetu.
Tad čes`dvije suze prolit'
S`apčuć tiho : "Boz`e mio,
Oprosti mu, sve oprosti,
Nesretan je jadnik bio" !
Ne mogu Ti srca dati
Ti me mozes´ mi lepo čedo
Kol`ko hoćes milovati,
Ali srca - svoga
Ne mogu ti nikad dati.
To sam srce davno dao
Jednoj crnki, prvoj koni,
Zbog čega mi crni udes
I dan - danas kruto goni.
Zbog cega mi pelen - suza
Bledo lice uvek rosi ;
Zbog čega je tako rano
Palo inje po ´voj kosi.
Sabiri
I
Ne čudi se belom inju,
S´to mi bujnu kosu krije,
Već se čudi srcu mome,
Da jos´ dosad puklo nije.
Ne čudi se bledom licu
Iznurenog Tvoga roba.
Već se čudi kako se je
Spasit mogo do sad groba.
Ne ćudi se s´to me gledas`
Jos´ vesela, a ne setna,
Jer sam ves´o samo zato,
Ti, Sabira, s´to si sretna.
II
Udes me je svuda bac´o
Od nemila do nedraga,
A tom svemu skrivila si
Dosta i Ti moja draga.
Ali zloba, svetska zloba
Najvis´e je svemu kriva,
Da svog roba nećes dugo
Vise gledat, mila, z´iva.
Umreću Ti jedne zore
Bez jasina i bez sveće
Onde gde se za moj mezar
Nikad doznat vis´e neće.
Jer ako bi taj svet zlobni
I za mezar mog´o znati,
On mi mrtvom u mezaru
Ne bi hteo mira dati.
A mogla bi i Ti doći
Zbog halala mome grobu,
Ne znajući, da ni halal
nije dato, davat robu.
Rob je rob i nis´ta vis´e
Kod Allaha i kod ljudi
I ne smije imat svoga
Ni na mrtvoj svojoj grudi.
Na grobu prve ljubavi
I
Plac´i srce moje plači
I uzdis´i celog veka,
Jer Tvog zlata nema vis´e
Na pendzeru, da Te čeka.
Da Ti slatko s njega tepa,
Kad kraj njena dvora prodjes´,
Da tuguje i uzdis´e,
Kad od kuće u svet podjes´.
Da Ti zlatan jagluk dade
I dva prama zlatnih kosa,
S´to od sebe miris daju
Leps´i nego amber-rosa
Plači srce plači
Al najvis´e u večere,
Kad si miloj odlazilo
U djul bas´ću pod pendzere.
I s´ njom celu noćcu bdio,
Milov´o je i ljubio
Sve dok zora ne zabeli
I silom nas ne odeli.
II
Oh, kako sam sretan bio
Dok me Tvoje oko grija
I dok mi se sa prozora
K´o kumrija slatko smija
Oh, kako sam sretan bio
Dok sam Tvoje usne slus´o,
Kako s´apću: " Ja Te Ljubim
Zlato moje, moja dus´o!"
Oh, kako sam sretan bio
Dok Ti grlih stasić viti,
I dok slus´ah slatke reči:
"Verna ću Ti, dragi, biti!"
A kako se s´tuge, jada
Sada pelen-suze rune
I padaju na grob ladni
Gde mi du´a, dus´e trune.
III
Jel´ Ti tamna crna raka,
Jel´Ti tes´ko snosit čamu ?
Jesil´mi se svikla gledat
Oko sebe u mrak tamu ?
Ljubila si svetlost sunca
I meseca bledu zraku,
Prezirala mrak i tamu,
A sad lezis tu u mraku.
Volela si pesme, kolo
I majčine tople grudi,
A sad rano, biser-grano,
Kao cvetak trunes´tudi.
A japlačem vis´Tvog groba
I sazivam ime Tvoje,
A u grudi rasplakano
Cepa mi se srce moje.
IV
Da mi srce jad ne mori
Bol grudi ne para,
Ja bih rek´o, da ni eden
Nema takvih čara,
Kao ovo tiho groblje
Puno behar cveća,
Puno pesme i mirisa
S´procvalog drveća
Da iz oka čemer-suze
Niz lice ne teku,
Ja bih rek´o nikad sretni
Neću bit´u veku.
Kao sada na Tvom grobu,
Na mekanoj travi,
Dok za Tobom suze lijem
Moj zumbule plavi.
Jer kad vidim behar, cveće
Oko humke Tvoje,
I kad čujem tihu pesmu
Sa grančice koje,
Čini mi se, da sam, dus´o,
U bostanu Tvome,
A Te pesme Ti da pevas´
Meni, dragom, svome,
A suzice, da su rosa
Sa zelenih grana,
Ili biser s´pokidanih
Tvojije djerdana.
Pa i ako z´iće moje
Gledeć humku zebe
Ja bih ipak ovde bio
Večno pokraj Tebe.
Na slici ***
Kad u zoru sa jastuka
Dignes´glavu svoju,
Pa se setis´, zlato, mene
Gledni sliku moju !
Kad Te, dus^o, umor svlada
Preko belog dana,
Da s´ osvez^is^, razveselis^
Gledni svog dragana !
Kad u vec^e sunce zadje,
Tmina svijet skrije,
Metni mila sliku ondje
Gde ti srce bije.
Na Tvom srcu zvezdo moja
Oz^ivec^e slika,
Pa c´e T´ pric^at z^arku ljubav
Tvoga miljenika.
Gde su . . . ?
Gde su one blage noći
Gde li sretni dani ?
Gde su pesme bulbulove
I cvetovi rani ?
Gde djulistan moga zlata
I jorgovan mali ?
Pod kojim smo svako vec^e
Slatko s^aputali ?
Gde su drage, slatke rec^i,
O veri i sreći,
O ljubavi, koja s nama
Mora u grob leći ?
Ah, i mladost gde je moja
Moje blago celo ?
Zar je i nju nesmiljeno
To vreme odnelo ?
Ne mogu je zaboravit
Kleo sam se vis^njim Bogom
Već toliko puta,
Da ne mislim vis^e na nju
Ni jednog minuta.
Da je odsad moje oko
Pogledati neće,
Al´ kad je juc^er spazih
Gde se s drugim s^eće,
Srce mi se uznemiri
oc^i zasuzis^e,
A grud jac^e nego prije
Poc^e da uzdis^e.
Ah, kad misli, misli stas^e
O njoj, da me sleću,
Ja vec´ vidjoh, da je nikad
Zaboravit neću.
? ? ?
S^to bi bilo s´ djuzel-djula,
Da mu nije biser rose ?
S^to Nurkino altun-c^elo,
Da mu nije kesten-kose ?
S^to Vilkine crne oči,
Da im nije alem sjaja ?
S^ta bi bila ljubav prava,
Da joj nije uzdisaja ?
S^ta bi bilo sa pesnika,
Ko me Allah sve oduze,
Da mu uz bol nije dao
Jos^ i ove pelen-suze ?
Komentar
Copyright © SEPTEMBER 1999
Izet Karaosmanovic. All rights reserved.